Pet stoljeća nas dijeli od trenutka kada je okrenuta nova stranica u životu ne samo zapadne crkve, već je društvo kakvoga danas poznajemo, rezultat promjena koje su označile kraj tame srednjega vijeka i na Svijećnjaku istine upalile svjetlo koje sjaji i danas.
Danas, 31. listopada 2017. ni nakon 500 godina nakon pribijanja 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, koje su u svojoj esenciji pozivale na iskrenu raspravu o teološkim pitanjima i crkvenim običajima koji su se udaljili od istine Svetoga pisma u tolikoj mjeri da jedan redovnik Martin Luther naprosto nije mogao protiv onog najgoreg što može mučiti jednog čovjeka, nije mogao protiv svoje savjesti, niti mi danas ne možemo drugačije.
Martin Luther nije htio novu crkvu, nije htio stvoriti novi konfesionalni pravac; samo je htio da Ono što je upisano u Sveto pismo doista postane djelotvorna Božja Riječ, a nikako da Božja Riječ, ono najveličanstenije što je Bog objavio čovjeku ostane mrtvo slovo na papiru.
Razumijevanje Evanđelja koje je prije svega stečeno u tajnovitosti i skrovitosti, pojavom Reformacije konačno je iz osobnog iskustva vjere i teoloških disputacija izišlo na svjetlo javnosti.
Osnovna pitanja jednog čovjeka, takoreći preko noći, postala su pitanja čitavog carstva i cijele crkve. Samim time, ta ista pitanja pokazala su koliko je potrebno svjetiljku kad se užeže ne pokriti posudom niti staviti pod naslonjač, već staviti ju na svijećnjak, da svijetlo vide oni koji ulaze (Lk 8,16). I sam Luther je znao da niti jedna božanskim svjetlom osvjetljena riječ ne može zajamčiti da će to svjetlo zaista vidjeti svi ljudi i da će na njega svi obratiti pažnju.
Ono što je bilo sakriveno, postalo je javno, i ta dva pojma: Sakriveno i Javno do sudnjega će dana ostati relativni pojmovi. Ono što je „javno poznato“ po svom istinskom sadržaju i smislu, može istovremeneno ostati „skrovito i nepoznato“; i nema sumnje da je kod one najdublje želje Reformacije da se Istina ukaže na svjetlo dana, to i dalje, čak i kod onih mnogih koji su prihvatili nauk Reformacije ostalo skriveno i nepoznato.
Dan Reformacije sigurno ne možemo slaviti kao neko veliko djelo Martina Luthera u nekoj vrsti konfesionalne samosigurnosti ili iz naše proslave razvijati razlike reformatorskog učenja od drugih crkava.
Naprotiv, današnji dan 31. listopada 2017, kako zbog bolne prošlosti, tako istovremeno zbog nade u drugačiju budućnost sve nas treba podsjetiti da je upravo ocima reformacije bilo stalo jedino do priznanja Krista. Ocima reformacije nije bilo stalo do ničeg drugog. Nadvladavanje straha ljudi i strah od svijeta kroz priznanje Krista kao Suca i Iskupitelja nije nikakva posebna želja ili posebno dobro crkve Reformacije. Ta slava pripada onim jednostavnim, centralnim i temeljnim istinama kršćanskog vjerovanja prema kojima je Reformacija željela odvesti cijelu crkvu. To je sama bit i srž Reformacije.
Danas posebno imamo povoda prisjetiti se upravo toga, i od svega srca zahvaliti Svemogućemu Bogu koji je svim Ocima Reformacije svojom milošću uklonio strah i koji je rasvijetlio ono Božansko skriveno u Evanđelju i postavio to svjetlo na svijećnjak da svijetli svim ljudima (Lk 8,16-18)
Svim kršćanima, sestrama i braći u našem Gospodinu Isusu Kristu koji danas slave svoj veliki jubilej, od srca čestitamo 500.obljetnicu Reformacije.
Moran Rajković, župnik
Zlatko Šurina, predsjednik