U Europi jedva da postoji narod kojega u šesnaestom stoljeću nije dodirnula Reformacija, koja je tako zahvatila i južne Slavene. Među najznamenitije ličnosti Reformacije među južnim Slavenima spadaju teolog i filolog Matias Flaccius Illyricus (Labin 03.03.1520. – Frankfurt na Majni 11.03.1575.) čiji je veleum stvorio Magdenburške centurije. U tome svakako velebnom djelu, Vlačić daje po prvi put iscrpan i sustavan pregled svjetske crkvene povijesti, od prvog do trinaestog stoljeća, kroz 13 svezaka, gdje svaki svezak (centurija) obrađuje po jedno stoljeće.
Uz Vlačića, svakako treba spomenuti i Petra Pavla Vergeriusa, modruškog biskupa, kasnije i koparskog, koji je prešao na Reformaciju. Pored njih, isticali su se i Andrija Dudić, zagrebački biskup Đuro Drašković, biskup senjski Mark Antun de Dominis, Primož Trubar u Sloveniji, te knez Ivan Ungnad vrhovni zapovjednik slovenske i hrvatske Krajine.
No međutim, pod velikim utjecajem protureformacije, Reformacija na našim prostorima nije uhvatila značajnijeg korijena, a njeno je gušenje u 17. stoljeću pospješila odluka hrvatskih staleža kojom je zabranjeno djelovanje protestanata, donesena neposredno nakon što je car Rudolf II. u austrijskim zemljama zajamčio protestantima slobodu vjeroispovijesti. Tako članak 23. Ugarskog zakona iz 1687. godine govori da „…u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji mogu samo Katolici imati posjede“. Jednako glase i zaključci hrvatskih sabora 1715. i 1723. godine.
Patent o vjerskoj toleranciji
Car Josip II. (1765-1790) pokušao je, uz mnoge druge reforme u svom carstvu, i odgovoriti na goruća vjerska pitanja. Njegovo će djelovanje u hrvatskim zemljama težiti tomu da se protestantizmu otvori prostor postojanja. Tako će, naprimjer, svojom dozvolom omogućiti osnivanje nekoliko evangeličkih crkvenih općina u Slavoniji, a za hrvatskog bana imenovati protestanta Balašu. Vjerska pitanja Josip II. uredio je 25. listopada 1781. svojim carskim Patentom o vjerskoj toleranciji, koji je omogućavao protestantima skromno održavanje Bogoslužja, stjecanje građanskih prava i dobivanje činovničkih službi, ali samo uvjetno i iznimno, i ipak ovisno o kraljevskoj milosti i naklonosti.
Uz tako skromne povlastice, protestantizam je sve do sredine 19. stoljeća praktički ugušen na našim prostorima, a vrlo sporo i teško dolazi ponovno do izražaja.
U ovom burnom razdoblju borbe za državnopravni položaj Evangeličke crkve augsburške i helvetske vjeroispovijesti u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1850. godine broji otprilike 120 evangelika (A.V. i H.V.) zajedno s djecom. Iako su činili prepoznatljivu zajednicu, oni su u vjerskom pogledu živjeli neorganizirano i bez dušobrižnika. Glavni problem se javljao prilikom smrti. Prema tadašnjim važećim Zakonima, evangelici se nisu smjeli pokapati na gradskim grobljima, nego koji su morali tražiti mjesto za svoj vječni dom negdje u šumi ili po privatnim lugovima i vrtovima. Osim toga, vjernici u Zagrebu nisu imali svećenika koji bi vodio Bogoslužja i ukapao pokojne.
U želji da pokrenu organiziranje svoje zajednice, zagrebački su se vjernici obratili Evangeličkoj crkvenoj općini u Ljubljani i župniku dr. Taubneru, koji je 1853. godine održao prvo privatno Bogoslužje u Zagrebu. Nakon dvogodišnjeg dopisivanja i dogovaranja između ljubljanske crkvene općine i Zagreba, 1855. je godine konstituirana u Zagrebu filijala crkvene općine u Ljubljani.
Međutim ta, iako skromna filijala odmah je naišla na otpor vlasti i zabranu djelovanja, tako da je morala čekati čak dvije godine prije nego je održano prvo polujavno Bogoslužje u Zagrebu u Hotelu Pruckner, Ilica 730, a služio ga je ljubljanski župnik dr. Ludvig Theodor Elze (1823 – 1900).
Kako je broj evangelika (H.V. i A.V.) u Zagrebu stalno rastao, sve više se javljala potreba za prisustvom samostalnog svećenika koji bi živio uz vjernike i za njih vodio duhovnu brigu. Uz to, također se javljala potreba za adekvatnim prostorom za održavanje Bogoslužja. Za to se prvi pobrinuo dr. Čačković koji je u svom dvorištu, u Gajevoj (Spitallgasse) 7, općini ustupio jednu prostoriju koja je bila preuređena u prvu evangeličku Bogomolju, u kojoj je prvo javno evangeličko Bogoslužje u Zagrebu održano dana 05. prosinca 1865. godine.
Nakon 1865. godine, Evangelička crkvena općina Zagreb doživjela je značajan razvoj ne samo glede svoje unutarnje organizacije (redovita Bogoslužja, biblijski satovi, vjeronauk, satovi konfirmacije, briga za stare i nemoćne itd.), nego i u pogledu vanjske misije dolaskom prvog zagrebačkog župnika dr. Hermana Soedela, što ujedno i označava vrijeme kada su se filijalne općine u Sisku, Varaždinu i Karlovcu počele formirati.
Ono što je po vjerskom pitanju započeo Josip II., nastavio je austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Franjo Josip I. (1848-1916) time što je potvrdio smjerove prvog carskog Patenta iz listopada 1781. svojim novim Patentom o vjerskoj toleranciji 1. rujna 1859. godine. Na temelju ovog Patenta je prezbiterij crkvene općine Zagreb, dana 8. ožujka 1866. godine, Hrvatskom saboru uputio molbu za proglašenje jednakosti protestanata s rimokatolicima i osnivanje samostalne Evangeličke crkve u Trojedinoj kraljevini.
Ta je molba 14. ožujka 1866. godine došla u pretres dnevnog reda Sabora, koji je nakon žučne rasprave prihvatio zakonsku osnovu o ravnopravnosti protestantske vjeroispovijesti te zaključio:
1. "Evangelicima augsburške i helvetske vjeroispovijesti dodjeljuje se potpuna sloboda vjeroispovijesti u Trojedinoj kraljevini uz uvjet, da se sljedbenici ove vjere organiziraju u samostalnu Crkvu unutar Trojedine kraljevine i da se podvrgnu domaćoj bogoštovnoj oblasti.
2. Pravo vrhovnog nadzora nad Evangeličkom crkvom u Trojedinoj kraljevini pripada samo domaćim upravnim oblastima.
3. U pogledu škola, za evangelike vrijede opći zemaljski zakoni."
Bez obzira na izglasavanje ove zakonske osnove na sjednici Hrvatskog sabora, kraljevski otpis od 31. siječnja 1867. uskratio je njeno provođenje s obrazloženjem da Patent od 01. rujna 1859. godine o državnopravnom položaju evangeličke vjeroispovijesti ima moć zakona i za Hrvatsku i za Slavoniju. Ova kraljevska uredba ukinula je odluku Sabora za cijelu kraljevinu.
Tek deset godina kasnije, 27. kolovoza 1877. godine, utemeljena i od gradskih vlasti priznata Evangelička crkvena općina Zagreb A.V. i H.V. Za to treba ponajprije zahvaliti i laičkim crkvenim predstavnicima (Prezbiteriju) i počasnom predsjedniku grofu Ernstu von Schlippenbachu, Petru Rathu, Martinu Djurišu, Ottu Opelnu i dipl. ing. Eriku Nützelu.
Iste godine župnik dr. Hermann Soedel odlazi u mirovinu i crkvena općina skoro dvije godine ostaje bez svećenika. Za to vrijeme pastoralnu brigu zagrebačkih vjernika vodili su propovjednik Bläser iz Varaždina i ljubljanski župnik Otto Schack.
Izgradnja crkve i župnog dvora
Dana 19. ožujka 1879. godine, crkvena općina Zagreb pronašla je župnika u osobi Andrije Dijaniške, svećenika i lektora mađarskog jezika na Gradskom sveučilištu. Odmah po preuzimanju službe novoizabrani je župnik počeo organizirati crkvenu općinu zajedno s laičkim predstavnicima. Uz Prezbiterij, za Dijanišku se može reći da je bio jedna od najzaslužnijih osoba za izgradnju nove crkve, koja će uslijediti.
Od 14. do 16. rujna 1880. godine, Dijaniška zajedno s grofom Schlippenbachom boravi u Karlsruheu gdje sudjeluje na 34. Glavnoj skupštini Društva Gustav Adolf Werk na kojoj je crkvena općina Zagreb dobila 16.777 RM (Reichs Mark) za izgradnju crkve na zemljištu (kod ondašnje 'Stare Plinare' u Kukovićevoj ulici) koje joj je darovnicom dodijelio grad Zagreb.
Tako je kamen temeljac za izgradnju župnog dvora postavljen 30. svibnja 1881. godine, a zgrada je dovršena kao jednokatnica krajem ožujka 1882. Arhitektonsko rješenje crkve povjereno je znamenitom arhitektu Hermann Bollé. Već je 13. rujna 1882. godine postavljen kamen temeljac crkve, koja je 30. ožujka 1884. godine doživjela svoje otvorenje svečanim Bogoslužjem.
Dijaniška je zajedno sa crkvenim odborom nastojao osnovati Evangeličku zemaljsku crkvu u trojedinoj Kraljevini koja je trebala imati samostalnu superintendenturu s tri seniorata: Slavonski seniorat A.V., hrvatski seniorat A.V. i Slavonski seniorat H.V., a kasnije eventualno i bosanski seniorat. Međutim, unatoč zalaganju župnika i prezbitera, ova nastojanja zbog nerazumijevanja državnih vlasti nisu urodila plodom.
Iako se isticao djelotvornim, prihvaćenim i poduzetnim radom u sklopu crkvene općine, Dijaniška je nažalost uskoro morao napustiti Zagreb zbog neprijateljstva što se prema njemu stvorilo na Gradskom sveučilištu. Naime kao lektor mađarskog jezika objavio je u njemačkom časopisu „Donau und Orient“ članak u kojem je između ostalog pisao da bi u budućnosti bilo poželjno poticati doseljavanje njemačkih evangelika u Hrvatsku i Slavoniju, što je naravno izazvalo optužbe da favorizira mađarizaciju i još k tomu veliča germanizaciju.
Nakon toga su čak uslijedile demonstracije studenata pred župnim dvorom. U strahu da ne bi naštetio svojoj crkvenoj općini, zatečeni je Dijaniška ubrzo napustio Zagreb i otišao na novu službu u Letschau, u tadašnju sjevernu Mađarsku (danas Slovačka). Svoje oproštajno Bogoslužje održao je 12. lipnja 1882. godine.
Tako je crkvena općina ponovno ostala bez svećenika. Tek je 11. rujna 1883. godine mariborski svećenik dr. Julius Kolatschek prihvatio poziv da se preseli u Zagreb i preuzme službu svećenika. Tu službu ne samo da će obavljati uspješno nego će se kasnije razviti u značajnu duhovnu ličnost u Hrvatskoj.
Odmah po njegovu dolasku, crkvena općina ne samo da je rasla u svojoj unutranjoj misiji, već je dr. Kolatschek uvelike zaslužan i za osnivanje novih općina u Bosni, iz čega se kasnije razvio Bosanski seniorat.
Dana 29. lipnja 1886. godine, dr. Kolatschek je osnovao „Žensko društvo“, a dvije godine kasnije, 01. listopada 1888., utemeljio je i Evangeličku školu koja je postojala sve do kraja II. svjetskog rata.
Kako njegov rad nije bio usmjeren samo na unutarnju i vanjsku misiju, tako je pod njegovim predsjedanjem održana tzv. Zagrebačka Sinoda 04. i 05. listopada 1893. Ta Sinoda pokušala je na temelju Edikta o vjerskoj toleranciji habsburškog cara Josipa II. od 21.prosinca 1781. i kasnije austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Franje Josipa I. Patentom o vjerskoj toleranciji, iznjedriti oblik crkvene organizacije. Zajedno sa zagrebačkim kuratorom Juliusom Hühnom zauzimao se za Uniranu crkvu, odnosno Crkvu u kojoj bi se ujedinile Augsburška vjeroispovijest (Luteranska crkva) i Helvetska vjeroispovijest (Reformirana crkva). Međutim, većina Sinode se tome protivila, zbog čega su se dr. Kolatschek i Hühn povukli sa Sinode, što je dovelo do teološke podjele koja traje do današnjih dana. Spomenimo ipak da je crkvena općina Zagreb dalje ostala, sve do danas, upravo unirana općina u kojoj vjernici i A.V. i H.V. slobodno prakticiraju svoju vjeru.
Iako život i djelo dr. Kolatscheka nije dovoljno istraženo, vrijedi naglasiti njegovu inicijativu o ujedinjenju evangelika A.V. i H.V. Primjerice, u Njemačkoj je 1945. godine utemeljena i 1948. godine osnovana današnja Evangelička crkva u Njemačkoj (EKD – Evangelische Kirche in Deutschland) koja se sastoji od 22 samostalne evangeličke zemaljske crkve luteranske, reformirane i unirane vjeroispovijesti, akoje imaju zajedništvo u propovjedanju i blagovanju Svete večere, usprkos toga što su različitih vjeroispovijesti.
Umoran od rada i borbe za napredak tijekom 16-godišnje službe, sedamdesetogodišnji Kolatschek odlazi u mirovinu 1. srpnja 1899. godine. Svoju posljednju propovijed izgovarat će 22. listopada u svojoj crkvi, kojoj je osobno dao ime „Kristova crkva – Christus Kirche“ prilikom njenog posvećenja 30. ožujka 1884. U tekstu te oproštajne propovijedi, vjerni Božji sluga Kolatschek osvrnuo se na stihove Otkrivenja 5, 1-5 : „I vidjeh: na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju - knjiga, iznutra i izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata! I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: "Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?" I nitko - ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom - nije mogao otvoriti knjige i pogledati u nju. Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju. A jedan od starješina reče: "Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.“.
Dr. Julius Kolatschek umro je 14. travnja 1900. godine u rodnom Villachu. Njemu u čast, u prostorijama općine je 108 godina kasnije, na Dan Reformacije, točnije 26. listopada 2008., otvorena „Knjižnica Evangeličke crkvene općine Zagreb dr. Julius Kolatschek“.
Službu novog svećenika u Zagrebu, preuzeo je Georg Bayer 29. listopada 1899. godine.
Autor: Moran Rajković, župnik