Uloga glazbe i orgulja u evangeličkoj tradiciji

Iako je pojavom reformacije crkvena glazba doživjela znatne promjene, orgulje su instrument čiji razvoj seže mnogo ranije, još u antiku. Najstarije preteče orgulja pojavile su se u helenističkom razdoblju (oko 3.st.pr.Kr), poznate kao hidraulične orgulje ili hidraulis, a pravi procvat orgulja, kako u glazbenom, tako i u umjetničkom smislu, dogodio se u srednjem vijeku, osobito u katedralama i samostanima.

Martin Luther i reformacija nisu izumili orgulje, ali su ih značajno integrirali u evangeličko bogoslužje. Luther je glazbu smatrao 'dragocjenim Božjim darom' te isticao važnost glazbenog izražavanja vjere kao oblika slavljenja Boga i prenošenja evanđelja. Upravo iz ovog razloga, orgulje, već duboko afirmirane u katoličkoj tradiciji, postaju vrlo važan instrument u crkvama reformacije kao ključni element slavljenja i bogoslužne participacije vjernika.

Gregorijanski korali koji su se koristili na misama u Katoličkoj crkvi, pojavom reformacije doživjeli su promjene iz kojih su nastali luteranski korali (u literaturi nalazimo i izraz Protestantski korali, iako bi izraz Luteranski koral ili Luteranski crkveni koral bio najprecizniji pogotovo kada govorimo o povijesnim i glazbenim koralima nastalim u kontekstu reformacije i Lutherove liturgijske obnove). Koristeći izraz Protestantski koral značilo bi da on obuhvaća razne protestantske denominacije koje zapravo u povijesti crkvene glazbe nisu udarili pečat kao što je to učinio Luther. Svaka od protestantskih tradicija ima dakako svoj osobiti izraz – npr. Anglikanski psalmski napjevi, ali oni nisu isto što i luteranski korali. Stoga bi, izraz Protestantski koral  mogao biti upotrebljiv jedino ako se koristi u vrlo širokom i općem smislu (npr. glazba nastala u protestantskoj tradiciji).

Gregorijanski koral, u svojoj osnovi, karakterizira jednoglasno pjevanje bez pratnje glazbala (monofonija), na latinskom jeziku, s fluidnim i slobodnim ritmom. To je glazba srednjevjekovne katoličke liturgije, namijenjena ponajprije svećenstvu i redovnicima, često usmjerena na teme straha, pokajanja i vječnog suda. Kulturni utjecaj Gregorijanskog korala je značajan i citiran u brojnim klasičnim i kasnije u filmskim djelima (Giuseppe Verdi, Hector Berlioz, Hans Zimmer).

Evangelička himna

Luteranski koral poput Ein feste Burg ist unser Gott (Naš Bog je jaka utvrda) nastaje iz Lutherovog pera s ciljem da vjernici aktivno, na bogoslužju, sudjeluju u slavljenju Boga i Njegove veličine. Velika promjena dogodila se i u korištenju jezika. Luteranski korali pjevaju se na narodnom jeziku, jednostavnih melodija s jasnim ritmom i višeglasnom harmonijom, vrlo često uz orgulje (polifonija). Teološki, luteranski koral je pjesma nade i čvrste vjere u Božju prisutnost i zaštitu – pravi duhovni manifest reformacije, koji je postao simbol reformacije dosegavši svoj vrhunac u Johannu Sebastianu Bachu.

Značaj orgulja u luteranstvu duboko je ukorijenjena u Lutherovoj teologiji o glazbi, koja proizlazi iz njegovog stava o glazbi kao Božjem daru i snažnom sredstvu duhovnog iskustva. Luther je isticao da je glazba, posebno u obliku korala i pjevanih psalama popraćenih orguljama, način na koji se vjernici aktivno uključuju u bogoslužje, sudjelujući zajedno sa svećenikom kroz zajedničko pjevanje i slavljenje Boga.

Orgulje kao najkompleksniji glazbeni instrument, u luteranstvu predstavljaju instrument zajedničkog pjevanja, one su simbol veličanstvenosti Boga te duhovni i emocionalni katalizator. Njihov zvuk i akustika izražavaju Božju uzvišenost i moć, zvuk orgulja snažno djeluje na emocije, pobuđujući osjećaj strahopoštovanja i dubokog religioznog poimanja Božje veličanstvenosti. Zato se orgulje i nazivaju veličanstveni instrument; orgulje su kraljica instrumenata.

Usko i strogo liturgijski gledano, orgulje u Evangeličkoj crkvi imaju središnje mjesto, gotovo nezamjenjivo. Orgulje daju ton bogoslužju, aktivno prate liturgiju uključujući vjernike u njeno samo središte, te dakako svojim zvukom prate pjevanje himni (pjesama). U evangeličkoj tradiciji glazba, poput korala, smatra se oblikom propovijedi bez riječi, izravnim prenošenjem evanđelja putem nota.

Glazba je sastavni i neizostavni dio svakog evangeličkog bogoslužja jer luteranska teologija promatra glazbu kao vrlo bitno sredstvo prenošenja Božje riječi. Za Luthera, glazba nije bila tek estetski ukras, nego važan oblik objavljivanja Božje milosti. Prisutnost glazbe oblikuje cijelu strukturu bogoslužja, jasno odvajajući njegove dijelove (ispovijed grijeha, Božje oproštenje, ispovijest vjere, propovijed, euharistija, molitva) čineći ih prepoznatljivima i upečatljivima

Johann Sebastian Bach - kulturna baština čovječanstva

Johann Sebastian Bach (1685 – 1750) jedan je od najvažnijih skladatelja svih vremena i simbol evangeličke crkvene glazbe. Njegov utjecaj u evangeličkoj liturgiji, a i šire je ogroman i nemjerljiv. Bach je kroz svoju glazbu utjelovio duboku evangeličku pobožnost i teološku jasnoću, posebno kroz kantate, koralne predigre i posebno pasije. Pasija po Ivanu (BWV 245) intenzivna je, dramatična i vrlo introspektivna i jedna je od najizvođenijih Bachovih djela. Praizvedena je 1724. u Leipzigu i u potpunosti je sačuvana. Pasija po Mateju (BWV 244) monumentalno je djelo s dvostrukim zborom i orkestrom te se smatra vrhuncem protestantske crkvene glazbe. Praizvedena je u 1727. u Leipzigu i također je u potpunosti sačuvana.

Vrijedi još nadodati da postoje i radi tradicije u Popisu Bachovih djela (BWV – Bach Werke Verzeichnis) numerirane su i Pasija po Luki (BWV 246) koja se nekoć pripisivala Bachu,  ali je ipak nepoznatog autora, vjerojatno suvremenika, te Pasija po Marku (BWV 247) koja je ostala fragmentalno očuvana (samo tekst libretta, dok je glazba izgubljena). Prva praizvedba Pasije po Marku bila je 1731. godine.

Gledano šire i kulturološki, Bach nije utjecao samo na glazbu evangeličke crkve, već je trajno oblikovao cijelu zapadnu glazbenu tradiciju. Bachova djela postala su osnova za proučavanje glazbene teorije, kompozicije i izvedbene prakse. Veliki broj kasnijih skladatelja (Mozart, Beethoven, Mendelsson) crpio je inspiraciju iz Bachovih djela. Bachova glazba danas je dio svjetske kulturne baštine, prisutna na svim kulturnim i obrazovnim poljima, kao primjer idealnog spoja intelektualne i duhovne dubine.

Da je tome tako, NASA Je na čelu s astronom Carlom Saganom uz pomoć glazbenika i etnomuzikologa vodeći se idejom univerzalnosti i raznolikosti kako bi prikazala čovječanstvo u njegovoj kulturnoj i emocionalnoj širini, u projektu Voyager 1 i Voyager 2 poslala 1977. sa Zemlje u svemir Zlatnu ploču (Voyager Golden Records) na kojoj je, između ostalog uvršteno, od ukupno dvadeset i sedam pomno odabranih glazbenih snimaka i tri Bachove skladbe. To su:

  1. Brandendurški koncert No.2 u F-duru, I.Stavak – Allegro (BWV 1047), u izvedbi Münchener Bach orkestra i dirigenta Karla Richtera
  2. Gavotte en Rondeau iz Partite br.3 u E-duru (BWV 1006) za solo violinu u izvedbi Jasche Heifitza
  3. Das Wohltemperierte Klavier, Preludij i fuga u C-duru (BWV 846) u izvedbi Glenna Goulda na klaviru

Time Johann Sebastian Bach zauzima trajno mjesto u kulturnoj baštini čovječanstva.

Pripremio: Moran Rajković