Uskrsna propovijed
(Pripremio: M.Rajković)
Biblijsko čitanje: Mt 28,1-10
Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. 2 I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. 3 Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. 4 Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. 5 A anđeo progovori ženama: »Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! 6 Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao 7 pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam. «8 One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. 9 Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. 10 Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!« (Mt 28,1-10)
Što slijedi nakon Velikog Petka?
Oduvijek se smatra da je Veliki Petak glavni evangelički blagdan. Točno je da mi na taj dan s posebnom pažnjom razmišljamo o Kristovom trpljenju. No, što bi bilo da iza Velikog Petka ne slijedi Uskrs?
Tada bi povijest Isusa završila sa strašnom smrću na križu. Onda bi grupa ljudi i žene iz Palestine bili rastuženi i ogorčeni. U izraelskim krugovima to ne bi bilo prvo razaranje nade u Mesiju. Zdvojne žene i razočarani učenici – to bi bilo sve.
Smrt kao i svaka druga smrt, žalovanje bi trajalo neko vrijeme, bol bi s vremenom slabjela i za par desetljeća rijetko da bi se itko sjećao Isusa. Patnik kao i mnogi drugi patnici. Dali je opravdano umro ili nije, ne bi više nitko mario. Ostali bi samo fragmenti sjećanja određenih ljudi toga vremena. Sve bi nestalo isto kao što nestaju vijesti o smrti brojnih ljudi.
Dali bismo mi doznali za tu vijest? Sa sigurnošću možemo reći da nikada ne bismo čuli o onome što se je tada dogodilo, gdje je prije dva tisućljeća čovjek imenom Isus iz grada Nazareta propovijedao da je s njime nastupilo Kraljevstvo Božje.
Kome je Uskrs namijenjen?
Da je nakon Velikog Petka osvanuo Uskrs, i da sa Velikim Petkom nije kraj sa Isusovom poviješću, to nas treba ispuniti nadom u ono što slijedi.
Pred očima moramo imati ono što se je doista zbilo na Uskrs. Uskrs sam po sebi nije razumljiv. Uskrs nije posljedica vjere ljudi i žena koji nisu mogli podnijeti da je njihova nada izgubljena i uništena.
Izvještaji o Uskrsu svjedoče nešto jedinstveno. Učenici su nakon Velikog Petka toliko zbunjeni i ožalošćeni da ni ne računaju da nešto može slijediti nakon Isusove smrti na križu.
Uskrs nije za svakoga određen. To je jasno vidljivo na dvije grupe ljudi koji prema našem tekstu na uskrsno jutro stoje pored praznog Isusovog groba.
Jedni su oni koji su određeni da čuvaju grob jer su se svećenici Jeruzalemskog hrama bojali da će možda učenici uzeti njegovo tijelo te da će onda kazati: 'gledajte, grob je prazan! To je znak da je uskrsnuo!'... i onda će opet iskrsnuti brige za koje su mislili da su odstranjenje s Isusovom smrću.
Ti čuvari doživljavaju uskrsno jutro, ali Uskrsnuće ne doživljavaju. Oni su tjelesno prisutni, ali Uskrsna propovijed njima nije namijenjena. Oni zato i nisu mogli čuti što kaže glasnik Božji; što kaže anđeo, jer bili su 'kao mrtvi'. To je vječni sud nad tim čuvarima, i njima ništa ne koristi što su kasnije možda i vidjeli prazan grob.
Druga grupa, grupa žena bila je iznenađena. Mi čitamo: „Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob...“. One nisu išle na grob s nekim očekivanjem. One su išle na grob izvršiti obavezu prema Isusovom tijelu. One su htjele vidjeti grob, kao što i mi danas svojim pokojnima nakon sahrane posjećujemo grob.
Te su žene kod Isusa našle oslonac, priznanje, radost i nadu, put k Bogu, a sve to je sada prošlost... te misli su ih proganjale. Kako da ne tuguju? Njihov Gospod i Učitelj leži mrtav.
Ako je On prodan neprijateljima, nije li to znak da je Bog bio protiv njega? Tada bi Isus o sebi krivo govorio, lagao je da sve koji žele on može odvesti k Ocu jer On zapravo ispunjava volju Božju. Ako je Bog protiv njega, kojem onda Ocu bi on vodio i nas ako ga slijedimo?
To ne bi bilo ništa drugo nego krivo vodstvo na krivom putu koji je odvelo samo do boli na (i ispod) križa, pa čak i onda ako je On to radio u dobroj namjeri.
Sumnja ateista u postojanje Boga, nije ništa prema zdvojnosti i sumnji koja obuhvaća čovjeka koji doživljava da mu se gube temelji vjere pod nogama.
Tuga i zdvojnost koja između Velikog Petka i Uskrsa pogađa učenike je toliko očita da nije dovoljno samo sjećati se Isusovih riječi i dalje u predaji nastaviti tijek njegovih misli.
Petar, Ivan ili jedna Marija Magdalena to nisu mogli, oni su osjećali svoju bespomoćnost. Oni ne znaju što da započnu sa Isusovim riječima...; o primjerima ljubavi prema neprijatelju... pa kako da volim i oprostim onome koji je ubio mog Učitelja? Čovjeku nezamislivo.
Sve Isusove riječi ovisne su o Njegovoj prisutnosti. Njegovo učenje ne može se odijeliti od Učitelja i njegovog djelovanja. To primjećuju učenici, a to trebaju i primijetiti i ljudi koji pokušavaju očuvati kršćanstvo. Ali bez Krista u središtu… To ne ide! Uskrs je namijenjen onima koji imaju Krista u središtu svoga srca.
Isusova smrt nije posljednja Božja Riječ
Protiv svih očekivanja i nasuprot vjerovanju u svemoćnost smrti, dvije žene na prvi dan tjedna doživljavaju da Isusova smrt nije posljednja Božja Riječ o njemu te da smrt na križu nije znak Božjeg napuštanja.
O samom činu Uskrsnuća, o onome kako se to zbilo i što se je zbilo između Sina i Oca iz Svetoga pisma ne saznajemo ništa. O tome Biblija šuti. S potpunim pravom si postavljamo pitanje: kako da se ljudskim riječima opiše to djelo Bože? Odgovor glasi: nikako.
Smrt je Isusovim uskrsnućem izgubila odlučujuću bitku jer ona više nije ona posljednja i konačna točka na kraju jednog prolaznog života nakon kojega više nema nastavka. Ono što se zbilo na Uskrs slamanje je zakona svijeta. Do tada je vrijedilo za sve u svijetu: svaka biljka, svaka životinja, svaki čovjek mora nestati. Rađa se i naposljetku umire i točka.
Od onog uskrsnog dana postoji jedan koji je iznimka i koji ne nestaje nakon svoje smrti. Isus nije podložan prolaznosti i smrti. Smrt je trajno pobijeđena, jer je naš Gospod po volji Božjoj uzdignut u vječnu slavu.
Žene koje su išle na grob kako bi tamo tugovale i žalovale, kroz anđela, Božjeg glasnika primaju vijest koja mijenja svijet: Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa razapetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče!“
S Isusovim Uskrsnućem smrt više nema moć razaranja
Ako nam izvještaji o Uskrsu ne bi bili ovako spoznati, ako Uskrs ne slavimo rutinski, onda i mi ostajemo začuđeni nad time da je Isus je uskrsnuo! On nije u grobu nego je kod Boga.
Uskrs je čudo nad čudima. Stoga se ne trebamo čuditi kada nailazimo na ljude koji prolaze pored Uskrsa kao da se ništa nije dogodilo.
Spoznaja Uskrsa i vjera u Uskrs nisu određeni za svakoga. Mi kršćani znamo i vjerujemo da je uskrsni događaj odlučujući temelj naše vjere. Kršćani postoje nakon Isusovog uskrsnuća. To smo vidjeli na Mariji Magdaleni i drugoj Mariji, te na Petru i drugim učenicima. Oni su i prije poznavali Isusa i s njime su išli, ali tek nakon Njegovog uskrsnuća uvidjeli su njegovu božansku moć.
Da Isusove riječi i Njegovo djelovanje ostane uvijek važeće se spoznaje tek kada susrećemo uskrslog. Tek onda ljudi postaju kršćani, oni koji su spoznali da Isus pobjeđuje smrt. Pred njima je rasprostrijet novi život, život vječni. S Isusovim uskrsnućem smrt više nema moć razaranja.
Zato naša Evanđelja uvijek nanovo izvještavaju o radosti koja obuhvaća prve kršćane. Tko ima takvu nadu, nadu kao što ju imaju kršćani, taj ne može drugačije nego biti utješen i radostan.
Svatko od nas boji se moći tame i smrti. Tu moć mi ne doživljavamo samo onda kada nam ona otrgne nekoga tko nam je drag, i kada grobu predajemo njegovo tijelo ili kada se sjetimo naše vlastite smrti.
Tu moć prije svega vidimo ondje gdje je zlo moćno, gdje ljudi jedan drugome ogorčavaju i otežavaju ovaj od Boga podareni život, gdje vlada nepravda, gdje su ljudi u nuždi, u osamljenosti i gdje trpe. Tu trijumfira zlo i tu na crnom konju jaši smrt koja napada život. Uvijek smo u opasnosti kada sumnjamo ili smo ravnodušni kao da Uskrsa nije ni bilo. Tada smrt pobjeđuje.
Kada i nama smrt pokuca na vrata, a pokucati će, prije ili kasnije, mi možemo biti radosni i utješeni, jer Krist je radi mene grešnika pobijedio smrt i sa Njegovim uskrsnućem smrt je pretvorena u pobjedu.
Uskrs za nas znači da nam ništa, čak niti smrt ne može oduzeti nadu. I kada smo pobijeđeni i savladani smrću, mi znamo i vjerujemo: sa Uskrslim, sa Kristom i mi ćemo doživjeti ponovno rođenje u vječnome životu.
Vjera u Uskrs stoji nasuprot vjere u smrt. Mi kršćani odričemo smrti njenu svemoć, a to možemo i činimo jer smo i sami zaštićeni od samog Isusa Krista, Njegove smrti i Njegovog uskrsnuća. Amen